nedjelja, 08.07.2012.

JeDn@ iZ nEProSpaVaN3 NoćI...

U toj noći sa nečujnim ponoćnim letom
i nevjericom u mojim plavim očima, tada
sve nama sveto postalo je uspomenom
i sakrilo se iza zidina tvog' novog grada.

Samoća mome srcu uvijek cijenjena
dobila je novi epilog vremena, značenja,
promatrana uvijek sa daljine, sa strane,
sada provodi samnom i noći i dane.

Promjenio sam puno brojeva i novih lica,
otuđio sam se od sebe osječajući da propadam
zamjenio sam čak i imena naših ulica,
na koljenima spreman da bilo kome se podam.

U noći posebrenoj magličastim zvijezdama
freska, skica neke nove djevojke, crne kose,
shrvani samoćom, ratnici u meni leže na bedemima
i osluškuju miris koraka što njeni udarci o' zemlju nose.

Pogled nježnosti, riječi razumjevanja i sigurnosti
spojena sa osjećajima i blagim trncima
i u meni nestaju sve moje tihe nesigurnosti,
a samoća, sada znam odlazi teškim koracima.

Potpisujem pogledom s tobom bezuvjetno
ugovor, do zadnjeg izdisaja svog života
čuvat ću te i biti tu, zauvijek i vječno,
To je moja čast i moj posao iz snova.

Pratiti svaki tvoj korak meki koji napraviš,
popratiti beskrajnu sreću i preuzeti dio tuge
koju u nekim zaupuštenim trenucima osjetiš
i odvesti te na kraj predivne bajkovite duge,
želim da se svaki puta kad tuga ti dođe, ti sjetiš,
osluhneš moj glas: "Ne boj se, ja sam uz tebe."

Znaj riječi nikad nisu bile samo slova,
one su više od toga, puno više...
One mogu biti i Sunce i noć, mač i lijek
zato zapamti mene i moje riječi zauvijek...

utorak, 03.07.2012.

Malena,
znam da nisi tako naivna
malena,
znam da pamtiš što si mi učinila

valjda ne očekuješ da ti priznam sve
koliko boli kad te vidim
koliko mi nedostaješ
idi s mirom, svojim putem

pusti me...




Bila si moja čarobna iskra na vrhu ledene sante i uvijek
si bila za mene jedina. Bila si moje najmilije.
Odjednom si nestala, imaš drugoga...šutnja nije lijek
jer sve se dozna, prije ili kasnije.

Sa zorom me budi nova sreća
i ponovno sam nalik starome sebi.
I sve bi bilo dobro da zaboraviti mogu,
da me ljutnja zauvijek napusti.
Ovako me i dalje guši to što ne znam,
pa prozivam proklestvom
sva sjećanja i godine bez riječi.

Ne opraštam i sreća me ne liječi
od bolesti zbog koje nisam dobar kao prije...

Riječima kojima stiskao sam srce
ne bih li mu naredio da stane
i kazni mi dušu za sve grijehe
koje sam željno umišljao,
samo tebe da spasim.
Sada sve redom povlačim
jer ne mogu dalje
bez da na tebe bacim kletvu
za godine u kojima tražim sebe
onog starog, koji te ne mrzi.
Onog starog, koji zna šutjeti.

Da, samo ti si kriva,
nek' me razapnu ako nisi.
Ja nisam posustao,
nisam glumio da mi je stalo,
nisam prevrtao vlastite riječi
i na kraju se utopio u lažima
shvativši da ne poznajem ljubav.

Sve poslije je nebitno,
sve poslije je priča o meni,
potpisana tvojim rukopisom.

Dok grmim i param sliku o tebi,
odjednom te smeta, odjednom te boli,
dok te vrijeđam i nazivam droljom.

Padam dublje, ti to ne možeš znati
jer gazim sebe, slamam sjećanja,
ali nakon svega što mi prepisuješ
i te grozne riječi koje biram
preblage su da te opišu drugima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.